Za vrijeme izgradnje nove kuće na Bijelim Stijenama, Milovan Dlouhy, istraživao je nikad opisani, direktni prolaz po grebenu do Samarskih Stijena. Po tragovima zvijeri u snijegu otkrio je put i označio zatesima sjekire. Želimir Kantura zamislio je markiranje “Vihoraškog puta”, kao doprinos 100. obljetnici planinarstva u Hrvatskoj. Prvi pokušaj samo je djelomično uspio,  jer nije pronađen prolaz kroz “Ljusku”. Uz pomoć prvog trasera puta, označen je jedan od najljepših putova kroz krš Gorskog Kotara. Vihoraški put je bio početak obilježavanja i izgradnje objekata na Kapelskom planinarskom putu.

Često puta sjedeći na Bijelim stijenama, pogleda usmjerenog onamo prema Kvarneru, i nehotice pogled bi se zaustavljao na prelijepim vrhovima Samarskih stijena. Izgledalo je kao da su jedne drugima veoma blizu, a ipak, bile su prilično udaljene. Trebalo je najprije sići do Klanca kostura, a zatim po Begovoj stazi do 13-og km, pa onda opet gore do Ratkovog skloništa na Samarskim stijenama.

U takvim mislima i raspoloženju, veoma je toplo primljena zamisao da se spoje Bijele i Samarske stijene do tada nepoznatim putem. I tako je ideja rođena, njeni ideolozi i romantičarski zanesenjaci bili su Milovan Dlouhy i Želimir Kantura. Put je nazvan »Vihoraški put« i predan je javnosti u listopadu 1974. g. kao doprinos društva proslavi 100. obljetnice planinarstva u Hrvatskoj („Naše planine“, 1975., br. 1 – 2, str. 47).

Bijele stijene su 4 km dugo gorsko bilo stijena jedinstvene ljepote, ispresijecanih šumom prašumskog tipa i malim zelenim udolinicama. Bijele i Samarske stijene su zaštićene kao strogi prirodni rezervat, a Vihoraški put je po mnogima najljepši planinarski put u Republici Hrvatskoj. Trasa koja se opisuje u ovom planinarskom izletu započinje i završava na parkiralištu „13-tog kilometra“ makadamske ceste Jasenak-Mrkopalj. Od spomenutog parkirališta najprije se treba vratiti do Velikih vrata, po spomenutoj makadamskoj cesti, od kojih započinje uspon na vrh Bijelih stijena, a nakon toga uspon se nastavlja Vihoraškim putem, kroz središte Bijelih stijena do Ratkovog skloništa i Samarskih stijena. Nakon toga slijedi kratko spuštanje do ceste, odnosno do parkirališta gdje je ostavljen automobil.

Vihoraški put je zahtjevan ali zanimljiv. Nema penjanja (osim malo u Ljusci), niti velikih strmina i provalija, ali put vodi s kamena na kamen pa pojedincima to može predstavljati problem.

Uobičajeni pristup vodi iz sela Jasenak (24 km od Ogulina). Nakon prolaska kroz ovo mjesto treba slijediti smjerokaz za Mrkopalj i Tuk i na njemu skrenuti desno na makadamsku cestu, po kojoj se treba voziti 13 kilomatara i na tom mjestu treba parkirati automobil. To je također i početna točka za uspon na Samarske Stijene.

Kao što je već spomenuto, od parkirališta ispod Samarskih stijena slijedi povratak po spomenutom makadamskom putu do Velikih vrata kod kojih započinje uspon na Bijele stijene. Ovakav scenarij je izabran zbog toga što 2 kilometra hoda po makadamskoj cesti u početku izleta služe za dobro zagijavanje dok su ta 2 kilometra na kraju izleta puno napornija i zamornija. Ovaj izlet se može započeti i od Velikih vrata, pa kada se spusti na cestu sa Samarskih stijena, treba se vratiti po makadamskoj cesti do njih.

Uspon od Velikih vrata u početku vodi strmom planinarskom stazom kroz šumu, sa koje se još ne vide velike stijene, na kojem treba povremeno svladavati prepreke od srušenih stabala. Nedugo zatim, kada se dođe na Vihoraški put, pred planinarima se ukazuju strme, visoke, oštre stijene u svoj svojoj ljepoti. Od ove točke treba krenuti lijevo prema vrhu Bijelih stijena koji je ujedno i početak Vihoraškog puta a malo poslije toga skretanja ukazuju se prepoznatljivi Prsti. Podno same vršne stijene započinje strm i zahtjevan uspon do vrha Bijelih stijena, koji je osiguran klinovima i sajlama. Nakon upijanja lijepog krajolika sa vrha Bijelih stijena (1335m n/v) s pogledom na Samarske stijene, Klek, Bjelolasicu.. slijedi spuštanje sa vršne stijene i nastavak planianrenja po Vihoraškom putu.    

Planinarska staza je dosta zahtjevna, kamenita, sa čestim spuštanjima i uspinjanjima dok je cijelo vrijeme okružena visokim stijenama koje dodiruju nebo. Kada se prođe preko Zelene doline dolazi se do Ljuske koja je i najzahtjevniji dio Vihoraškog puta. Na ovom dijelu treba spremiti planinarske štapove jer slijedi penjanje i spuštanje kroz niz visokih usjeka osiguranim klinovima, sajlama i na jednom mjestu skalama, što iziskuje dosta opreza i spretnosti.   

Kada se uspješno prođe Ljuska, koja je najteži dio ovog puta, treba nastaviti dalje prema Ratkovu skloništu, dok duž cijele staze  prolaz otežavaju srušena stabala  koja treba preskakati, obilaziti ili se provlačiti kroz granje. Nakon prolaska ovog dijela dolazi se do Ratkova skloništa koje je  po svojoj slikovitosti jedan je od najoriginalnijih planinarskih objekata u Hrvatskoj. To je drvena brvnara smještena u polušpilju ispod okomite stijene Šerpas koja je nadvisuje kao prirodni krov. Ako se želi prespavati u ovom planinarskom skloništu treba imati karimat jer u njemu nema madraca.

Na križanju planinarskih putova pored Ratkova skloništa, planinarenje se može nastaviti po više staza. Od ove točke se može vratiti do parkirališta i to je najčešća planinarska odluka jer tako završava Vihoraški put. Druga opcija je nastavak uspona do vrha Samaskih Stijena na kojem se prelazi dodatnih 1,4 km planinarske staze u kontinuiranom usponu, a nakon ovog vrha slijedi ponovo spuštanje do parkirališta na makadamskoj cesti. Traća opcija je da se od ovog križanja krene prema južnom vrhu Samarskih stijena. Ovo je dosta naporna i jako zanimljiva opcija. Na ovom dijelu treba savladati 2,8 km po bespuću kamenjara  a staza prolazi kroz „Amfiteatar“ i „Južnu barijeru“ prije nego stigne na južni vrh. Sa ovog vrha slijedi povratak do vrha Samarskih stijena u dužini od 3,2 km, na kojima se treba probijati kroz kamenjar dok planinarska staza prolazi kroz: Dvorac, Veliki kanjon, Piramidu i Stepenice, prije nego stigne do spomenutog vrha. Sa vrha Samarskih stijena slijedi silazak do makadamske ceste i do parkirališta na kojem je ostavljen automobil. 

Albumi sa slikama

Komentari korisnika

Mirela Ribić ∙ 13. Srpanj 2020

Prekrasna staza, dobro markirana. U Ljusci treba biti iznimno oprezan.

Statistika i pregled staze

Vrijeme trajanja:

05 h 07 min

Visina polazišta:

1023 m

Visina odredišta:

1006 m

Minimalna visina:

981 m

Maksimalna visina:

1335 m

Uk. vis. raz. uspona:

982 m

Uk. vis. raz. silaska:

998 m

Ukupna duljina:

11.3 km

Prosječni nagib:

21 %

Utrošak energije:

10823 kJ

Zahtjevnost staze:

Jako teška

Markacija staze:

Dobra

Tip aktivnosti:

  • Planinarenje

Sezone:

  • Zima
  • Proljeće
  • Ljeto
  • Jesen
Visinski graf staze
Graf puta staze

Preuzmi GPS trag

Samo prijavljeni korisnici mogu preuzeti GPS trag.

Dijeli stazu

Podijeli na FacebookuPodijeli na PinterestuPodijeli putem e-maila