Otiš je vrh visok 2097 m, u obliku ogromne kamene gromade, tik pored Zelene glave, na istočnoj strani sedla, sa kratkim i ne baš teškim, normalnim usponom preko južnog grebena na vrh, posebno za one sa dobrom ravnotežom i bez aerofobije, ali, na drugoj strani sa strmim, izazovnim i veoma teškom sjevernom i zapadnom stijenom.
Iz Tisovice pokazuje se u najljepšem svijetlu. Uljepšava pejzaž i podstiče alpiniste da nadmaše sebe prilikom penjanja u njegovima stijenama.
U zapadnoj stijeni je najznačajnija „Vertikalna smijer“, izvanredeno teška i visoka oko 150 metara. U sjevernoj stijeni, visokoj gotovo 200 m je nekoliko alpinističkih smijeri, ali je „Centralni smijer“, koji prolazi markantnom pukotinom, najtežim dijelom stijene, između prevjesa i vertikalnih odsjeka, gotovo ekstremno težak i predstavlja ispit zrelosti alpinista.
Područje, sjeverno ispod Otiša, i Zelene glave, a u vrhu Tisovice nosi naziv Podotiš i predstavlja raskršće puteva od Jezerca prema Tisovici, Cetini, Zakantaru, Crnoglavu, Lupoglavu, Lučinama...
Na Podotišu, gotovo tokom cijelog ljeta, i do kasno u jesen, zadržavaju se sniježnici, pa je u lipnju mjesecu moguće skijanje, a teško pristupačne travnate police na Podotišu i okolnim vrhovima pružaju siguran azil divokozama. (http://www.zone-2000.net/service/books_img/prenj.pdf)
Vrh je označen hrpom kamenja s zapiknutim štapom. Na njemu nema kutije s upisnom knjigom niti planinarskog žiga.
Pogled s njega je doista impresivan. Osim Zelene glave koja je tu „pred nosom“, u smjeru zapada videi se drugi najviši vrh ove planine – Lupoglav, sjeverno leži 5 km dugačka udolina ledenjačkog podrijetla – Tisovica, a na njenom samom kraju vidi se krov novosagrađenog planinarskog skloništa "Vrutak". Prema istoku pogled seže do Maglića i Durmitora a prema jugu prema Velikim Barama i Rujištu.
