Armensko visočje, također Araratsko visočje i Istočnoanatolsko visočje, nalazi se u Armeniji i istočnoj Turskoj, u pokrajini → Armeniji. Visoravni ispresijecane tokovima, kotline i više od 3000 m visoki planinski grebeni. Pojedine vulkanske planine iznad 4000 m (→ Ararat, 5165 m, Süphan Dagi, 4434 m). Prevladava stepa koja omogućuje ispašu; u kotlinama uzgoj žitarica.

Prema predaji na najvišem armenskom gorju Araratu, koje je danas tursko državno područje, zaustavila se Noina korablja. Armenski grb ima u sebi sliku gore Ararata, a Armenci za sebe tvrde da potječu izravno od patrijarha Noe. Svoju povijest Armenci rado uspoređuju s Noinom: Noa je okružen nevjernicima i neprijateljima, od Boga izabran i pozvan biti drugima glasnikom i posrednikom spasenja.

Godine 301. armenski kralj Tirdates III. proglasio je kršćanstvo državnom vjerom, dvanaest godina prije Milanskoga proglasa (god. 313.), kada je car Konstantin podario kršćanstvu slobodu u cijelome Rimskom carstvu. Utemeljitelj armenske Crkve je sveti Grgur Prosvjetitelj, kršćanski vjerovjesnik iz Kapadocije, kojega je moćnik (relikvijar) dao povratiti današnji Papa iz Napulja u Armeniju.

Stoljeće nakon prihvaćanja kršćanstva monah Mesrop Maštoz razvio je armensku abecedu, a doskora imamo i prijevod Biblije na armenski jezik. Armensko gorje i područje Armenije bijaše ozemljem na kome su se smjenjivali redovito razni osvajači, Perzijanci, Sirci, Mongoli, Turci koji su u pravilu obespravljivali i podjarmljivali kršćanski armenski narod. Kroz skoro punih 600 godina, od trinaestoga stoljeća, Armenci nisu imali svoje države niti samostalnosti. Međutim, Crkva ih je održala na životu i zahvaljujući Crkvi Armenci su uspjeli sačuvati vlastiti jezik, kulturu i samosvojnost te visoku svijest o sebi.

Armenci se smatraju Božjim izabranicima. Oni su poput Noe Božji izabranici. I njih Gospodin ljubi i izabire, dok ih okolni narodi progone i ismijavaju. Sve do današnjih dana. Napose danas smatraju Armenci Turke svojim ljutim neprijateljima i zatornicima. Međutim, unatoč porobljenosti, oni su uvijek pronalazili duhovno utočište u svome kršćanskome uvjerenju, bogatim obredima, predajama, svojoj armenskoj apostolskoj Crkvi.